Knjiga “Svi turski sultani” je istorijska priča koja govori o moćnom Osmanskom carstvu i njegovom nedostižnom glamuru i sjaju. Svi događaji i stanja u knjizi su verodostojni jer su korišćeni arhivi bivše SFRJ, Zapadne Nemačke, grada Istanbula i Venecije. Takođe je korišćena "Istorija Osmanskog carstva", Jozefa Fon Hamera, "Istorija Osmanskog carstva" Halida Inaldžika, "Istorija Vizantije" autora Georgija Ostrogorskog. Kao izvor korišćena je i "Prosvetina enciklopedija", "Istorija srpskog naroda" - grupa autora i "Vojna jugoslovenska enciklopedija" - grupa autora. Prema oceni čitalaca (prodato više stotina knjiga) knjiga je pristupačna za čitanje jer čitaoca vodi kroz događaje u periodu od 6 i po vekova. Autor nam daje jasnu sliku o svim dešavanjima hronološki poređanim kroz vreme. Knjiga je puna emocija, jer govori o trideset šest sultana, njihovim životima i odnosu prema svom narodu koga je versko ubeđenje i duhovna snaga dovela dva puta do Beča.
Jedan stari osmanski narodni ep, pisan u gazijskoj tradiciji, ima deo gde derviš Sari Saltuk savetuje Osmana Gaziju:"Budi pravedan i pravičan, ne izazivaj sirotinju da te proklinje, ne ugnjetavaj svoje podanike ... Budno motri na svoje kadije i namesnike. Postupaj po pravdi da bi ostao na vlasti i sačuvao poslušnost svojih podanika."
Osman je umro 1326. godine, nakon duge vladavine i skoro 70 godina života. Poslednje reči svoje volje, koje je Osman uputio svome sinu Orhanu, bile su plemenite. "Sine, drži se islama, vladaj blago i pravedno i ukopaj me u Bursi."
Kada je vizantijski car čuo za pobedu Mehmeda I i nad poslednjim protivnikom za presto poslao mu je iskrene čestitke i sultan Mehmed I, čestit i odan zadanoj reči, potvrdi savez prijateljstva. "Javite mom ocu, grčkom caru, da sam uz njegovu pomoć zadobio carstvo i presto svoga oca. To imam na umu i zato sam mu odan kao svom ocu i rado ću mu biti na usluzi."
Turski hroničari kažu da je blagost i plemenitost sultana Mehmeda I najviše podstakla i prosto u njega ulila srpska princeza Olivera, još dok je bio dečačić koga je za ruku često vodila u šetnju čim bi malo ugrabila vremena. Najveći deo svoga vremena princeza Olivera je morala posvetiti sultanu Bajazidu jer nije mogao ni časa bez nje.
Da li je sudbina uplela svoj prst da baš Olivera izabere ovog malog dečačića i sa njim provodi deo vremena, kada on nije imao nikakvih šansi da postane sultan, jer je ispred njega, bilo još pet prinčeva koji su pre njega polagali pravo na presto.
Sultan je krenuo u osvajanje Soluna, jer je taj grad smatrao svojom očinskom baštinom, pošto ga je ranije osvojio njegov deda Bajazid. Sultan je tri puta slao predlog da se grad preda obećavajući poštedu građanima. Kako su Venecijanci otkupili grad odbiše da ga predaju. 28. 02. 1430. godine sultan osvoji Solun, a žitelje spasi od katastrofe. Crkve pretvori u džamije, osim četiri, a palate podeli uglednim Turcima. Kada je osvojio Solun, sultan Murat II nije pokazao kao krvnik već kao čovek koji drži reč, obećanje janjičarima pljačku ali nije dozvolio da ulicama Soluna poteče krv kao što je to učinio Teodosije hrišćanin. Istoričar Dukas kaže da je Murat čovek izuzetnog ponašanja i blag u svojoj prirodi. Halkondilos kaže za Murata da je vrlo pravedan i pošten čovek.
Kada je grad u potpunosti pao, sultan Mehmed II bez straha okružen svojim vezirima uđe u grad i pođe prema velikoj crkvi. Siđe sa konja i uđe pešice u crkvu. Diveći se gledao je stotinu i sedam stubova od porfira, granita raznobojnog mermera sa ružičastim prugama. Što mu se pogled više uzdizao čuđenje je bilo veće. Vrativši se iz zračnih visina hrama na zemlju ugleda jednog vojnika koji je razbijao skupoceni pod od mermera čije su valovite crte oponašale valove tako da je izgledalo kao da mramorne vode protiču vratima četiri rajske reke. Mehmed ga udari mačem rekavši: ‘’Dao sam vam blaga u gradu, ali su zgrade moje’’. Taj nesrećni vojnik po imenu Jusuf nije bio običan vojnik već svršeni kadet kojeg je očekivala oficirska karijera posle pada Carigrada. Od svog dede poreklom Grka koji je prešao na islam i od svoga oca koji je na svet došao kao musliman slušao je godinama čudesne priče o lepoti i veličini hrama Aja Sofije.
Hteo je mladi Jusuf, budući oficir, da uzme za sebe bar jedno malo parče mramornog poda kao trofej za trajnu uspomenu i svedočanstvo o svom ličnom učešću u osvajanju grada nad gradovima, njegovog veličanstvenog spomenika Aja Sofije. Želeo je mladi Jusuf da svom dedi i ocu donese parče Aja Sofije i tako oživi sve one priče iz prošlosti koje su ga tako dugo obuzimale a on ih duboko nosio u svom srcu i nikako se nije mogao rastati od njih. Zla sudbina je sprečila Jusufa i tako je ostao bez svog trofeja i bez svog života. Iza njega ostala je mlada supruga Jasmina sa tek rođenim sinčićem Mehmedom koji će postati posle 20 godina oficir, za vreme istog sultana, na sultanovu naredbu zbog pokajanja velikog osvajača Mehmeda II (El Fatiha) .
Sulejman Veličanstveni je najveći i najznačajniji sultan u istoriji Osmanskog carstva. Zahvaljujući njemu tursko carstvo je dostiglo najviši uspon svoje moći. Evropski istoričari nazivali su ga Veliki i Veličanstveni, i to sa pravom, dok su ga osmanski istoričari nazivali zakonodavcem. Vladao je punih 46 godina.
Sultan Sulejman je rođen prve godine desetog veka po Hidžretu. Spada u deset najvećih vladara sveta. Otac je desetoro dece. Bio je obdaren sa deset svojstava velikog vladara. Imao je deset državnih sekretara, deset velikih naučnika i pesnika i deset puta po deset osvojenih gradova i tvrđava. Tako je u potpunosti sultan Sulejman izvršilac broja deset. Čim je stupio na presto odmah je krenuo u osvajanje sveta.